a) Prilike u 15. stoljeću

U 13. i 14. stoljeću kralj je običavao poklanjati zemlju visokom plemstvu uz uvjet da podiže i brani tvrđave. To je oslabilo njegovu vojnu moć te uvodi obvezu da plemstvo na kraljev poziv podigne banderije od 50 do 1 000 vojnika: banski banderij 1 000, banderij visokog plemstva 500 i županija 250-500 vojnika (npr. Modruš). Banderiji kralja i bana bili su stalno pod oružjem. Uz njih su postojale i stalne posade u kraljevskim gradovima. One su činile veći dio vojske Godine 1435. kralj Sigismund je za hrvatske zemlje predvidio obvezu podizanja 18 banderija s oko 10 000 ljudi. Visoki plemići bili su zapovjednici vlastitih postrojbi, a to su potvrđivali znakovljem na odorama vojnika i na štitovima. U gradskim posadama služili su građani i plaćenici (187).

Matija Korvin izabran je 1458. za ugarskog i hrvatskog kralja i vladat će do smrti 1490.. Na početku svoje vladavine sređuje unutarnje probleme u kraljevstvu (188). Uskoro je prisiljen svoju pozornost usmjeriti i na vanjsku prijetnju – Turke. Zato ustrojava redovitu stajaću vojsku u Hrvatskoj koja sa banderijima predstavlja silu od 20 000 dobro opremljenih vojnika (189). Tada su hrvatski feudalci u snažnom međusobnom sukobu, a Frankopani su se sukobili i sa kraljem jer nastoje Senj vratiti pod svoju vlast. Suprotstavljaju im se ban Derenčin i Ivan Bot koji uskoro pogiba u sukobu sa Bernardinom Frankopanom pod Brinjem. Cijeli sukob stišao se tek kad je stigla vijest da je turski Jakub-paša provalio do Jajca. Nakon pada Bosne 1483. Korvin uspostavlja protuturski obrambeni sustav, a Stjepan obnavlja odnose s dvorom (190). Korvinov nezakoniti sin Ivaniš postaje slavonski herceg i uvodi red među hrvatske staleže, organizira obranu, a podiže i niz kulturnih ustanova. Hrvatskim banom postaje Mirko Derenčin. Nakon kraljeve smrti, na prijestolje dolazi Vladislav II. Jagelović (191).

b) Turska osvajanja i Krbavska bitka

U drugoj polovici 14. stoljeća Turci se nalaze pred jugoistočnim vratima Europe, na domak već trulog Bizantskog Carstva, kao Osmanlije. Imali su neobično sjajno uređenu državu. Udarnu snagu, koja će uskoro sve što joj stane na put pretvoriti u prah, osiguravali su stega, vojničke vrline, otpornost, izdržljivost i ideološki fanatizam utemeljen na islamu. Začuđujuće će promijeniti lice ovog dijela svijeta tražeći od pobjeđenih da prihvate njihovu vjeru, kao uvjet za uživanje svih prava turskog državljanina (192).

Evo nekoliko riječi o Osmanlijskoj, turskoj vojsci. Pomno su organizirali svaku svoju akciju šaljući izvidnice čak nekoliko godina prije nje, kako bi upoznali situaciju na terenu, pronalazili mjesta pogodna za taborovanje, pa čak održavali putove i mostove u tom području (193). Njihovo ratovanje znači naizmjenične provale i pljačke malobrojnih odreda „Akina“ koji svake godine provaljuju u nedaleke neprijateljske krajeve te na duži rok onemogućuju djelotvornu obranu. U tim naletima ni akindžije ni regularna vojska nemaju zadatak osvajati utvrde. I izravna se sučeljavanja velikih vojski izbjegavaju. Kada dođe do velikog sudara, on u pravilu rješava rat. Tek kada bi neka utvrda ostala duboko u osmanlijskoj pozadini, bez nade da joj stigne pomoć i bez mogućnosti da se opskrbljuje u opustošenoj okolici, Turci bi ju relativno lako zauzeli ili bi se ona sama predala. Tako se u lipnju 1592. predao i „ključ Hrvatske“ Bihać, jer je gotovo pola stoljeća bio u polu okruženju (194), a zaleđe koje je čuvao Modruš - nestalo je. Takav način ratovanja korišten je do polovice 16. stoljeća.

Kronološki gledano, najprije Turci 1453. osvajaju Carigrad, ključnu točku južne Europe. Nakon toga, munjevito kreću na srednju Europu. Kad su 1456. s velikom vojskom opsjeli Beograd, hrvatsko-ugarski kralj proglašava sveopći poziv za obranu kraljevstva u pogibelji i bježi u sigurni Beč (195). U novonastalim prilikama papa Pio II. u Mantovi okuplja zapadne vladare da rasprave o zajedničkoj borbi protiv Turaka. Stjepan Frankopan obilazi i europske dvorove i prikuplja pomoć za Bosnu. Mlečani ga uzimaju pod zaštitu 1465. svjesni strateške važnosti očuvanja Modruša radi sigurnosti vlastitog teritorija (196).

Godine 1463. „šaptom“ pada Bosna, a kralj Stjepan Tomašević bježi u Jajce pa u Ključ kako bi prikupio vojsku. No, odlučuje se predati Sultanu te biva pogubljen. Hercegovina pruža žilavi otpor i odupire se sve do 1482. godine.

Hrvatska je tada razjedinjena te ne uspijeva uspostaviti učinkovitu obranu. Vrijeme ne propušta svoju priliku te Turci već u kasno ljeto 1483. prelaze Unu i u tri velike skupine ulaze u Hrvatsku. Jedna skupina od 7 000 konjanika provaljuje čak u Korušku te ju u cijelosti pljačka. Združena s ostatkom vojske, u povratku pljačka po Hrvatskoj. Na Uni ih dočekuje hrvatska vojska i u cijelosti poražava, a roblje oslobađa. Zato Turci sa Korvinom sklapaju petogodišnje primirje, a zatim ponovno počinju upadati u Hrvatsku, paliti i odvoditi pučanstvo u roblje. Mnogi zarobljeni Hrvati kasnije će se istaknuti kao turski vojskovođe, veliki veziri, paše i beglerbezi (197).

Jedan od slijedećih poraza Turaka, onaj u klancu kod Vrpila na Krbavi, naveo ih je na osvetnički pohod koji su pripremali tijekom 1492.. Kako navodi turski ljetopisac: „Prođe ta godina. Na godinu Jakub Hadum paša skupi opet svoje ljude, koliko god bijaše spahija i akindžija. Postara se za vrlo jako naoružanje“ (198). Potkraj ljeta provaljuju u Hrvatsku i Štajersku i doslovno ih opustošuju. Prodiru, počevši od Jajca, sve do Celja u Kranjskoj. Zatim okreću prema Dravi do Ptuja, pa preko Zagorja do Turopolja, i konačno uzvodno uz Kupu. Starom cestom penju se k cvatućem biskupskom gradu Modrušu odakle okreću na povratak kroz Liku i Krbavu krcati plijenom i robljem prema Bosni. Nije bilo izbora! Moralo se reagirati i spasiti izgubljeno. Osvješteni, do sada nesložni Hrvati, na Krbavskom polju okupljaju veliku vojsku koju predvodi ban Mirko Derenčin. Bila su tu mnoga gospoda plemići i grofovi, a došli su i Frankopani, s njima i vojnici pokrajina Krbave, Modruša i Like, „sve izabrani momci, sjajni borci“, kako piše putopisac Jan Hasišteinski z Lobkovic.

Hrvatska vojska bila je veća brojem, ali je turska imala veći broj konjanika i bila je bolje naoružana. Turci su čak dali pogubiti sve zarobljenike u strahu da ne bi pomogli hrvatskoj vojsci. Na velikom polju pod starom Krbavom započeo je, nakon neuspjelih pregovora, silovit sukob. U bitci je izginuo „cvit vsega gospostva i junaštva hervatskoga“. U oko sat vremena Turci su potukli ujedinjenu vojsku od oko 10 000 Hrvata! Jakub-paša mogao se sa svojim plijenom i novim ratnim trofejima pobjedonosno vratiti u Bosnu. Spasio se tek knez Bernardin Frankopan s nekolicinom podanika, no Hrvatska je zavijena u crninu i žalost. Od toga poraza zemlja se oporavljala godinama, ali su Hrvati, izigrani od sviju, da bi opstali, počeli buditi svoju samostalnost.

O tome događaju čulo se na svim europskim dvorovima. Već četiri dana kasnije, o tome događaju Papu izvješćuje njegov poslanik Antonio Fabregues. Pop Martinac zabilježit će taj događaj u glagoljskom II. novljanskom brevijaru, a ninski biskup Juraj Divinić također izvješćuje Papu o onome što je čuo i sam vidio. Njemački car Maksimilijan će taj događaj opisati kao okrutan i grozan poraz (199).

Tek nakon tragične bitke na Mohačkom polju, Hrvati uspijevaju zaustaviti tursku silu na granicama „Ostatka ostataka“. Cijela istočna Slavonija sve do Križevaca, bit će zaposjednuta od Turaka. Bosna i Hercegovina nakon pada Jajca postaju čvrsti turski posjed, a isto se događa s Likom i Krbavom nakon pada Knina 1522., sve do Modruša i Karlovca (200). Cijelo to vrijeme hrvatska feudalna vojska nije imala djelotvornu obranu. Tek 1539. Sabor ustrojava čete Haramija, čiji će prvenstveni zadatak biti da dočekuju osmanlijske pljačkaše u pozadini (201). Hrvati će na Vojnoj granici biti u stalnoj ratnoj pripravnosti. U roku od 24 sata od trenutka poziva u borbu, vojne posade moraju biti u čardacima i stražarnicama, tvrđavama i graničnim utvrđenim gradovima ili sakupljene na velikim okupljalištima iz kojih se upućuju na ugrožena područja.

Hrvatska se zbog turskih opasnosti počinje udaljavati od ugarske krune i već se 1494. obraća za pomoć njemačkom caru Maksimilijanu. Plemstvo će zatim okupljeno u Bihaću u ime „čitavoga nesretnog Hrvatskog kraljevstva“ uputiti žalobno pismo s pozivima u pomoć papi Aleksandru VI.. I knez Bernardin Frankopan traži pomoć od Venecije i mletačkog dužda, no europski vladari imaju svoja gledišta te na kraju pomoć ipak izostaje (202). Hrvati iz posavskih i primorskih župa Hrvatske, ostaju vjerni svom graničarskom pozivu, te kroz četiri stoljeća ostaju kao živi zid od mesa i kosti, čuvajući Europu da može mirno razvijati svoju kulturu i civilizaciju (203).

Osmanlijska strategija „spaljene zemlje“ na hrvatskom prostoru pokazuje se vrlo dobrom. Gradovi padaju jedan za drugim. U drugoj polovici 16. stoljeća osvajanja uglavnom prestaju, fronta se stabilizira, a 1593. u Sisačkoj bitci, osmanlijska vojska po prvi put doživljava katastrofu. Vojsku koja će ih poraziti podižu Habsburgovci (204).