c) Rasap Modruša

Nakon pada Bosne, središnji dio posjeda Stjepana Frankopana postaje česta meta turskih provala prema primorskim i slovenskim krajevima. Na modruško područje Turci provaljuju 1463., dva puta 1464., te 1468. i 1469. godine (205). Konačno 1493. Modruš doživljava svoje najteže povijesne dane. Turskoj vojsci, koja se vraćala iz pljačke po Kranjskoj, Modruš je samo usputna prilika da uništi i ovaj, do toga vremena veliki i slavni hrvatski grad.

Kada su izvidnice javile da Turci okreću put Kupe prema Modrušu, zazvonila su sva modruška zvona na uzbunu. Bernardin Frankopan je tada, sa svojim banderijem od sto konjanika (206), već bio na putu za Krbavu te nije vidio slom svoga grada. Modruški purgari s malom gradskom posadom i kmetovima nisu bili dovoljni za obranu grada. Dio stanovništva spašavajući glavu pohitao je u tvrde zidine Tržana, koji pak nije mogao primiti i zaštititi nekoliko tisuća stanovnika grada. Drugi dio bježi u gorje. A Turčin, kako opisuje pop Martinac: „porobiv Posavlje pade pod Modrušu, poče rvati Modrušu. Požga že ognjem burge i ohrstnije i kloštri, jošte i crkve Gospodnje“ (207). Uza sav prije ugrabljeni plijen, ovdje su se našli usred škrinje sa zlatom, a znali su i za obližnji pavlinski samostan. Grad Modruš je osvojen, opljačkan, spaljen i porušen, a tvrđavu Tržan Turci nisu ni pokušali zauzeti. U borbi za obranu tvrđava tada su se upotrebljavali razni topovi i mužari te vruća voda i kamenje, a i katapulti. Glavno je geslo u obrani važnih točaka bilo ustrajati do zadnjeg čovjeka (208). Obranu Modruša bilo je moguće održavati samo u čvrstim zidinama modruške tvrđave.

Turci su tu dočuli da se na Krbavskom polju okuplja hrvatska vojska te im namjerava zatvoriti put u Bosnu. Ta je vijest spasila Modruš od potpunog razaranja i propasti (209). Nezaštićeno stanovništvo uzimaju kao roblje i kreću prema Krbavi.

O tome događaju nalazimo zapis u II. novljanskom brevijaru kojeg tada piše pop Martinac u Grobniku: „Let 1493. bi rasap grada Modruše, koga Turci porobiše i popališe, iz koga pobiže častni gospodin Kristofor biskup modruški ali krbavski i s nikoliki kanonici starešimi. Ki došavši simo u Novi grad va Vinodoli, ustani se tu i učini sebi prebivanie i stolicu v crikvi svetoga Filipa i Jakova apoštoli...“ (210).

Kalvarija, koju je knez Bernardin doživio slijedećih dana u Krbavskoj bitci, jedva spasivši vlastitu glavu, i povratak u razoreni Modruš, vjerojatno su bili preteški udarci. Ipak, nije nestalo sve, nije nestalo nade da bi se Modruš mogao obnoviti i održati! Bernardin ostaje u njemu i temeljito ga obnavlja. Nije se ugasio ni crkveni život. Nisu potpuno uništene modruške crkve. Ostali su tu neki kanonici i svećenici. Ni modruški redovnici nisu odmah napustili svoje samostane: tu ostaju franjevci, dominikanci i pavlini i slijedećih deset godina tješe narod, a i biskup će se vratiti (211). Grad je popravljen i obnovljen je život. Tako su mislili Modrušani koji su spasili svoje živote i nešto imovine iza bedema i kula frankopanske tvrđave na brijegu. Njihove bi nade, sigurno, bile mnogo veće da je bitka na Krbavskom polju 9. rujna 1493. imala drugačiji ishod.