a) Glagoljica

Glagoljica je jedinstveno pismo korišteno u srednjovjekovnoj Hrvatskoj. Govoriti o Modrušu, a ne spomenuti glagoljicu, bila bi velika pogreška. Modruš ju je živio na svakom koraku. Bila je prisutna u liturgiji, svakodnevnom govoru, zapisima, a čak su je koristili i knezovi Frankopani. Bila je službeno pismo biskupijskih kancelarija te biskupa, kaptola i internih crkvenih dokumenata. Njome su prepisivani brevijari i misali, zbornici za pouku i zabavu (171). Svjetovni gospodar Modruša redovito se služio glagoljicom, pa su se glagoljsko pismo i hrvatski jezik koristili ravnopravno u odnosu na latinski jezik i latinicu. Korijenima s otoka Krka, bio je najdosljedniji i najuporniji zaštitnik te promicatelj glagoljice kao osnovnoga hrvatskoga pisma u službenom i privatnom životu te u staroslavenskoj službi Božjoj. Upravo je pismom uspio sačuvati etnički karakter velikog dijela hrvatskog prostora.

U drugim biskupijama glagoljica se upotrebljavala samo u seoskim sredinama, a biskupi i svjetovni gospodari redovno su upotrebljavali i latinski kao jezik kulture. Ovdje je drugačiji slučaj pa zato s ovog područja dolaze najjači poticaji glagoljske kulture. Boravak u modruškom kraju poticao je i došljake, napose biskupe, da prigrle domaći jezik i pismo (172). Utjecaj glagoljice iz ovoga kraja širio se kao jezik uprave i sudstva po ostalim krajevima primorske Hrvatske i Dalmacije. Upotrebljavala se po Istri, Primorju, Krajini i Dalmaciji do Cetine i Neretve (173).

Pisci isprava redovito su glagoljaši, notari s posebnim ovlaštenjima. Značajniji pisari (prepisivači) su knez Novak iz Ostrovice, „Bartol Krbavac“, pop Martinac Lapčanin, Grgur Borislavić iz Modruša i drugi (174). Tako 1360. u Zadru nalazimo Radovana Modrušanina, pisca knjiga. U dokumentu od 16. ožujka nalazimo ga pred sucima u sporu sa gospođom Anom, udovicom kneza Budislava Krbavskog. Od njega se traži povrat posuđene knjige ili naknada u novcu (175). Tu je nezaobilazan i Bernardin Frankopan. Biskup Kožičić će za njega reći da i pod oružjem i mačem uvijek nešto piše i prevodi. Oko 1521. povjerava petorici svećenika da cijelu Bibliju prevedu na hrvatski jezik. Imao je nakanu tiskati je glagoljicom. Prevedena vjerojatno jest, jer hrvatski protestanti navode da su ju koristili za predložak, ali nije sačuvana (176).

Hrvati su uz bok Europi u tiskarstvu i izdavanju knjiga u vrijeme nakon Gutenbergova izuma tiska s pomičnim lijevanim slovima 1452.-1455. godine. Slavni modruški biskup i humanist Nikola Modruški tiskao je već 1474. prvu knjigu - misal, ali ne na materinjem nego na latinskom jeziku. Ipak je 1480. u vrijeme obrane glagoljice i glagoljaša, napisao poznato pismo kojim se stavlja na stranu glagoljaša i žestoko se osvrće na neprijatelje glagoljice (177). Tiskarstvom su se u Veneciji bavili i naši svećenici glagoljaši Grgur Dalmatin i Blaž Baromić. Povratkom u Hrvatsku donijeli su i znanje te su krajem 15. stoljeća bili glavni pokretači hrvatskog glagoljskog tiskarstva, u kojem Hrvati dobivaju snažno oružje za nacionalno, kulturno i vjersko samoodržanje.

Prva knjiga na hrvatskom jeziku i na nacionalnom glagoljskom pismu bio je čuveni „Misal po zakonu rimskog dvora“, izašao iz tiska 22. veljače 1483. (28 godina nakon Gutenbergove „Biblije“). Kao tekstualni predložak korišten je Misal kneza Novaka. Zovemo ga „Prvotisak“, a bio je plod vrhunski opremljene tiskare. Ni danas nije poznato gdje je ta prva knjiga na hrvatskom jeziku tiskana – u ličkom mjestu srednjovjekovne župe Kosinj, u Senju, Izoli, Veneciji, ili pak u srednjovjekovnom pavlinskom samostanu u Modrušu? Dr. Valentin Putanec smatra da je Misal tiskan u Modrušu. Tako do danas ostaje zagonetan zapis „žakna Jurja“ u Novljanskom misalu: „…vita, štampa naša gori gre...“ (178).

Prvotisak i Senjski misal (1494.) koristio je fra Pavao Modrušanin kao predložak za svoj Misal tiskan u Veneciji 1528., a po narudžbi fra Bernarda Dubrovčanina „Raguseo“, gospodina Ivana Bokina Cresanina i Bartolomea Zanettia. Prva dvojica bili su franjevci konventualci u samostanu „Ai Frari“ u Veneciji (179).

Krajem 16. stoljeća patrijarh Franko Barbaro nastojao je uvesti latinicu, no tome su se protivili splitski nadbiskupi te duhovnicima preporučuju njegovanje glagoljice. Napetosti je okončao papa Benedikt XIV. odobrivši korištenje općinskog (svjetovnog) jezika u bogoslužju (180).

b) „Modruški urbar“ iz 1486. godine

Urbari su u hrvatskom srednjovjekovlju uobičajene zbirke pravnih i društvenih normi kojima su uređivani odnosi između feudalaca i kmetova, kao i najrazličitiji oblici tadašnjeg života. Uz Poljički statut, ovo je jedan od najznačajnijih pravnih dokumenata toga vremena. U hrvatskoj povijesti značajniji je samo Vinodolski zakonik iz 13. stoljeća (181), a on je Modrušanima sigurno bio poznat. Za razliku od većine hrvatskih urbara, ovaj spada u grupu registara. Donosi popis mjesta Modruške županije uokvirene srednjovjekovnim načinom života po običajima i normama ondašnjeg prava. Modruški urbar dao je sastaviti 1486. Bernardin Frankopan, a sastavili su ga kneževi službenici Martin Oštreharić i Ivan Klinčić. Pisan je glagoljicom no glagoljski original nije sačuvan. Do nas je došao kao latinični prijepis. U njemu su pobrojana sva 32 sela i selišta župe Modruš te gradovi sa zamkovima i dvorcima, označeni su svi posjedi i kmetovi, i navedene dužnosti kmetova prema Frankopanima. Mnoga od tih sela su nestala, za neka se i ne zna gdje su bila iako bi se mogli pronaći njihovi tragovi. O samom gradu Modrušu ovdje nije pisano (182) tj. zapis nije sačuvan.

c) Osvrt na izbjeglicu modruškoga Šimuna Kožičića Benju

Šimun Kožičić Benja rođen je oko 1460. u Zadru, a nakon školovanja u Italiji postaje svećenik te službuje u Zadru i Pagu. Modruškim biskupom imenovan je 1509. dekretom pape Julija II. (183) Početkom 16. stoljeća vrši diplomatsku službu na papinskom dvoru te na dvoru hrvatsko-ugarskih kraljeva. Sudjeluje na V. lateranskom saboru 1513. kao „Simon Modrussensis“ i govori o obnovi Katoličke Crkve i nevolji svoje domovine, te o potrebi poduzimanja svetog rata protiv Turaka. Kao primjer navodi krbavski poraz 1493. i stalno ugrožavanje Modruša iz kojega su Turci upravo te godine u ropstvo odveli 2 000 ljudi. Ističe i da je Modruš razrušen. Taj je njegov govor tiskan na sedam stranica pod naslovom „Opustošena Hrvatska“ (184). Tri godine kasnije održat će drugi govor na Saboru i tražiti pomoć za Frankopane. Bio je i tada zapažen, ali se velikaši nisu odvažili pomoći. Zato se vraća u Modruš i na svoju biskupsku palaču stavlja grb Kožičića: panteru sa dvjema uzdignutim nogama, krunom, mitrom i biskupskim štapom. Grb na ostacima dvora vidljiv je još u 18. stoljeću.

Zbog čestih turskih provala, uz nesigurni Modruš, boravit će više u Zadru i Rijeci. Naime, padom Jajca, Turci provaljuju sve do Modruša i pljačkaju ga. Oštećuju i biskupsku palaču te Šimun seli u Novi, a kada i taj grad opustoše Turci, jedva živ uzmiče i seli u Rijeku. Oko 1530. boravi u Veneciji radi štampanja knjiga, te u Rijeci gdje ima veliku stambenu zgradu u kojoj osniva glagoljsku tiskaru. Tu tiska nekoliko glagoljskih knjiga: „Officii rimski“, „Misal Hruacki“, „Knižice Krsta...“, „Šimuna Kožičića Zadranina Biskupa Modruškoga knižice od žitie rimskih arhiereov i cesarov“, „Psaltir“ i „Šimuna... od bitie redovničkoga knižice“. Biskupa trogirskog Tomu Nigera potiče i moli da napiše knjižicu „od hrvacke zemle: i od hvale nee“ koju je spreman tiskati. No, to se ne ostvaruje. Nakon toga povlači se u Zadar gdje i umire 1536., a pokopan je u crkvi sv. Jerolima na Ugljanu (185).

Glagoljašku književnost i kulturu obogatio je liturgijskim, priručnim i povijesnim djelima. Kožičićevi govori spadaju u renesansne govore naših autora 16. stoljeća, uz sjajne ranije političke govore Nikole Modruškoga, Marka Marulića, te Bernardina, Franje i Vuka Frankopana (186).