a) Gvozd i Modruš na granici Hrvatske i Dalmacije

Mala i Velika Kapela zajedno sa Plješivicom bile su nekoć zarasle gustom šumom te nazvane jednim imenom – Gvozd, što na staroslavenskom jeziku znači šuma. Taj Gvozd dugo je vremena bio međa staroj Hrvatskoj i Slavoniji (1). Pod gustim stogodišnjim krošnjama jela, bukava i javorova vladala je sablasna tišina, a tu se krila i kapela sv. Nikole od čega dolazi kasniji naziv Gluha Kapela (2) (u izvještaju ratnog vijeća 1655. godine (3)). Upravo na toj razdjelnici priroda se pobrinula za izvanredan strateški položaj, sastavljen od ravnica i gora, idealnu poziciju za smještaj utvrde. Vrh čunjastog brijega, na visini od 670 metara relativne visine izdvojen iz planinskog masiva, na kojemu se na oko 90 metara osovila stara modruška tvrđava, trebalo je samo zatvoriti bedemima i kulama i učiniti ju gotovo neosvojivom.

Pogled na modruški brijeg

Upravo tu logiku romaničkog, idealno utvrđenog grada, modruška je tvrđava potvrdila u svojoj povijesti (4). U ravničarskom dijelu područja nalazila su se naselja i oranice, a po okolnim brežuljcima i danas možemo pronaći trsove nekadašnjih vinograda. Najznačajniji primjer je brdo Viničica čiji je naziv vjerojatno ostao u vezi s vinogradarskim nasadima koji su tu postojali u prošlosti. Sam položaj – važan povijesni put između Panonije i Jadrana – ukazuje na mogućnost ranog prethistorijskog naseljavanja. Poznatiji su nalazi iz rimskog doba pronađeni nešto niže od hrvatskog Modruša, na prostoru Munjave, preko Carevog polja pa sve do Ogulina, kuda je prolazila rimska cesta Siscia – Senia. Možemo dakle govoriti o tipu naseljenosti u razdoblju od Japoda do Turaka (5).