b) Deset modruških crkava

Specifičnost ovog podneblja susrećemo u obliku jednostavnih prozora, pravokutnog oblika i na romaničkim i na gotičkim sakralnim građevinama (108). Prodor Tatara 1241. godine pridonio je uništavanju već postojećih crkava. Uslijediti će obnova u novom stilu – gotici. Nove načine gradnje potpomaže i širenje tzv. prosjačkih redova - dominikanaca i franjevaca. U drugoj polovici 13. stoljeća javljaju se ladanjske crkve u kojima svetište postaje pravokutno, svođeno bačvastim ili križnim svodom s rebrima (109). U važnijim građevinama toga doba primjenjuje se koncepcija prosjačko–propovjedničkih crkava s dugačkim svođenim svetištem i ravno pokrivenim brodom, kakav je vjerojatno bio i tlocrt krbavske katedrale. I crkva Svetoga Duha u Modrušu nastavak je takve zamisli (110).

U Modrušu nema tragova crkava starijih od 15. stoljeća što je zanimljivo jer tvrđava Tržan postoji od 13. stoljeća, a možda i ranije. Starije građevine trebalo bi potražiti arheološkim ispitivanjem. Prema pisanim izvorima, već 1378. spominje se crkva Sv. Franje, 1457. crkve Sv. Marka i Sv. Ivana, a 1463. crkve Sv. Marije i Sv. Duha. Sakralne građevine Modruša Horvat dijeli u tri grupe, ovisno o odnosu prema naselju obuhvaćenom bedemima (111). Sakralne građevine unutar bedema su sv. Ivan Krstitelj, sv. Marko, katedrala sv. Marije, sv. Stjepan, sv. Trojstvo, kapela Sv. Marije u tvrđavi Tržan, a izvan zidina su franjevačka crkva sv. Duha i samostan, dominikanski samostan i crkva sv. Antuna, sv. Katarina, sv. Mihovil, pavlinski samostan Sv. Nikole u Gvozdu, kapela sv. Nikole na raskrižju sa senjskom cestom. U modruškoj okolici nalazimo crkvu Sv. Marije od Čudesa u Otoku, a u Modruškom urbaru se 1486. spominje u Polju (danas Čakovec) crkva Sv. Marije stare. Kad su Turci provalili u ove krajeve, porušili su crkvu, vjerojatno u isto vrijeme kad su porušili i crkvu Majke Božje u Oštarijama (112).

Povijesni pisci ne slažu se oko položaja većine crkava. Svi se slažu tek o smještaju crkava Sv. Marka, Sv. Trojstva i Sv. Duha. Za ostale se ne zna točno mjesto ili su pobrkane u položajima i titularima (113). Zato ih ovdje opisujem čak deset.

Mnoštvo sakralnih građevina raznih vrsta govori da su Modruš i okolica bili specifičan prostor srednjoeuropske arhitekture, vezan na svoje tlo. Obnavljanje i dovršavanje katedrale Sv. Marije u Modrušu zadnja je sakralna gradnja u 16. stoljeću. Nakon toga podižu se samo granične utvrde prema Turcima (114). Crkve tada propadaju jer katoličko stanovništvo iseljava u sigurnije krajeve. Čak ni nakon protjerivanja Turaka vlasti Vojne krajine ne obnavljaju stare sakralne objekte, nego tek poneke (oštarska crkva, crkva pavlinskog samostana na Gvozdu) (115) pa sve propadaju.

Preostaje nam pogledati modruške crkve i upoznati njihov nekadašnji sjaj:

Crkva Sv. Ivana Krstitelja (1)

Poznato je iz povijesnih izvora da je crkva sv. Ivana Krstitelja „...poli crikve Sv. Marka...“, a Stjepan Frankopan dao ju je 1457. u posjed plemenitom Martinu Oštrehariću. To je i zadnji spomen o toj crkvi. Iskapanjem koje je 1976. provodio Ivan Tironi, kustos Zavičajnog muzeja u Ogulinu, u sjevernom zidu broda katedrale Sv. Marije uočeni su i tragovi starijeg zida koji su upućivali na stariju crkvu (116). Naime, komad zida katedrale nešto je tanji od južnog zida te pojačan pilastrima. Na istočnom zidu broda katedrale, uočava se zakrivljenje jedne, možda romaničke, apside. Tu se radi o starijoj građevini smještenoj u središtu tog terena. To je bila romanička građevina s polukružnom apsidom i pilastrima u brodu. Za pilastre možemo tek pretpostaviti jesu li bili pojasnici za bačvasti svod ili krovne vezove. Do pronalaska ove crkve nije nađena niti jedna romanička crkva s bačvastim svodom na području krbavsko-modruške biskupije. Vremenski gledano, crkva Sv. Ivana Krstitelja mogla je biti starija župna crkva u Modrušu, a kasnije ju naslijeđuje crkva Sv. Marka, sagrađena uz nju. Pokrajnji oltari u crkvi bili su posvećeni sv. Luciji i sv. Mariji (117).

Župna crkva Sv. Marka (2)

Darovnica za modruški kaptol iz 1460. navodi oltare tadašnje župne crkve sv. Marka te uz glavni oltar sv. Marka, navodi oltare sv. Kirina, bratovštine sv. Marije („de confraternitate“), sv. Ivana i sv. Elizabete. Spominje se i jedna kapela u čast sv. Marka: „capella antiqua sacti Marci penes platea“.

Župna crkva sv. Marka pri preseljenju Krbavske biskupije u Modruš, postaje katedrala i Papinim dekretom mijenja titular u sv. Mariju. Tada je crkva preuređena,

Modruš, pretpostavljeni građevni razvoj katedrale sv. Marije (br. I. - V.)

povećana i ukrašena (118). Trideset godina kasnije, zbog provale Turaka, biskup bježi u Novi, a pučanstvo koje je preživjelo obnavlja oštećeni objekt. Godine 1976. Ivan Tironi na lokaciji modruške katedrale otkriva tragove još jedne starije građevine, vjerojatno ranije župne crkve Sv. Marka. Tada je iskopao ziđe sakristije, ulaz u nju iz svetišta te sjeveroistočni kut pravokutnog svetišta, što je pokazatelj gotičkih stilskih obilježja. O brodu crkve za sada nema podataka. Pretpostavlja se da je crkva imala ravan strop. Nastala je vjerojatno u 14. ili u prvoj polovici 15. stoljeća. Što se tiče veličine crkve, morala je biti malena kada je bilo potrebno graditi novu katedralu (119).

Katedrala sv. Marije (3)

Katedrala sv. Marije u Modrušu bila je među najvećim sakralnim objektima Krbavsko-modruške biskupije. Koliko je pronađeno iskapanjem 1976., građena je na mjestu postojećih crkava Sv. Ivana Krstitelja i Sv. Marka te okružena bedemima, polukulama i opkopom kao posebna cjelina. Brod katedrale bio je oveći (15,6x22,2m), a svetište (9,8x12,0m) nešto ukošeno u odnosu na brod. Na sjevernoj strani svetišta prizidana je sakristija. Istraživanjem nije utvrđen položaj zvonika iako postoje zapisi da je bio udaljen par koraka od svetišta katedrale, s južne strane. Takav je stil gradnje zvonika uobičajen na moru, u Splitu, Senju, Rabu i Osoru. Vjerojatno je građen u prvoj fazi izgradnje katedrale te prizidan crkvi Sv. Marka. Biskup Vuk Čolić u izvještaju o vizitaciji 1750. navodi da se zvonik isticao veličinom, a bio je smješten na strmini (120). Na starim grafikama vidi se da je bio vitak i da je imao šiljasti krov. Građen je vjerojatno 1460. kao simbol statusa (121).

Prikaz Modruša na karti Hrvatske, Martin Stier, 17. st. (vidljiv je zvonik katedrale)

Brod crkve mogao je biti dvoranski prostor, ali i višebrodan. Imao je dva kamena, profilirana portala, glavni na zapadnom pročelju i drugi na sjevernom zidu. U svetištu sa trostranim završetkom nađeni su pri iskopavanju tragovi oltara, dvije zidane grobnice i dvije nadgrobne ploče od bijela kamena (122) s bogatim epitafom koje svjedoče da je katedrala bila u funkciji (obnovljena) i nakon „rasapa“ Modruša pa sve do drugog ili trećega desetljeća 16. stoljeća (123). Fras za ovu građevinu navodi da su vidljivi svodovi jedne rake i kamenje s isklesanim frankopanskim grbovima (124). Ne zna se tko je tu bio pokopan. Možda se radi o nekom Frankopanu: Stjepanu, njegovom sinu Bernardinu, ili neimenovanom biskupu Ferdinandu. Fra Petar Runje pronašao je podatak da je u siječnju 1462. na modruškoj cesti nesretnim slučajem stradao i ninski biskup Božo Natalis koji je pokopan u mjestu „Tersan“. Radi li se u tom slučaju o modruškom Tržanu i o ovoj katedrali, ili nekoj od modruških crkava?

Kako smo već vidjeli, u modruškoj katedrali službu vrše biskupi Franjo, Antun, Kristofor do preseljenja u Novi, a zatim Ferdinand koji utvrđuje katedralu s četiri polukule i na koncu Šimun Kožičić Benja (125).

Kapela uz sjeverna gradska vrata (4)

Uz sjeverna gradska vrata naziru se i danas ostaci jednog sakralnog objekta. Takvu građevinu nalazimo na crtežu Modruša iz 1700. godine koju je izradio L.F. Marsili. Titular nije poznat. Građevina je podijeljena na dvije jednake polovice, a zapadno pročelje kao da je okrenuto prema prostoru unutar bedema, uz sjeverna gradska vrata (126). Radi se o jednostavnom objektu s tornjem. Riceputi spominje crkvu sv. Stjepana „uza zid na zapad, tik varoških vratah“, a prihvaćaju ga i Emil Laszowski i Vjekoslav Klaić. Ako se dopusti pogreška u navođenju strana svijeta, crkva sv. Stjepana mogla bi biti ovaj objekt.

Crkva sv. Duha (5) i franjevci u Modrušu

Najstariji franjevački samostani na ovom području Hrvatske, krbavski i modruški, potječu iz druge polovice 14. stoljeća. Najveći broj samostana građen je tek u 15. stoljeću pod okriljem knezova krčkih: samostani u Slunju, Cetinu, Trsatu, Bihaću... (127). Crkva Svetoga Duha u izvorima se spominje tek nekoliko puta, a Mile Bogović je u Vatikanskom tajnom arhivu pronašao da se 1460. ova crkva spominje kao franjevačka (128). Papa Grgur XI. dopušta 19. siječnja 1378. franjevcima iz senjskog samostana da dođu u Modruš i preuzmu crkvu Sv. Franje, zvonik, groblje, kuće i dr. što ih je kao zadužbinu dao već 1377. sagraditi Stjepan I., knez krčki, senjski i modruški. Jedino tada se ova crkva spominje pod titularom sv. Franje. Papa kao razlog navodi blizinu raskolnika (vjerojatno bogumili) i nevjernika te činjenicu da u blizini Modruša nema drugoga franjevačkog samostana. Postavio je i uvjet da u samostanu mora biti najmanje dvanaestero braće redovnika (129). Godine 1393. ovaj samostan nalazi se u rapskoj kustodiji, u Dalmatinskoj franjevačkoj provinciji (130).

Tijekom prve polovice 15. stoljeća u Modrušu će biti izgrađena nova franjevačka crkva sv. Duha u skladu sa širenjem franjevačkog reda (konventualaca (131)) (132). Ubrzo će biti izgrađene i hodočasničke crkve na Trsatu i u Oštarijama (133). Godine 1463. Stjepan Frankopan tuži se na modruške franjevce „in domo Sancti Spiritus“. Htio je u samostan dovesti reformirane franjevce iz Bosne ili Dalmacije (opservanti (134)). U modruškom urbaru spominje se često zemlja sv. Duha, ali ne i redovnici kao što se npr. spominju „fratri“ kada se radi o posjedu pavlinskog samostana u Gvozdu (135). Sve u svemu, moralo se raditi o crkvi s važnom funkcijom. I danas su u Modruškoj ravnici vidljivi ostaci crkve Sv. Duha s nekoliko stršećih zidova. Nalaze se „ispod“ katedrale Sv. Marije. Tu su se nalazili i „dvori“ modruških purgara.

Samostan je stradao za turske provale na Modruš 1493. jer se nalazio izvan gradskih zidina, ali postoji i nakon tog događaja te se 1506. navodi kao samostan Trsatske kustodije provincije Bosne (136).

Crkva se sastojala od izduljenog svetišta i jednostavnog pravokutnog broda, a kontrafori svjedoče o rebrastom svodu svetišta. Na južnoj strani svetišta bila je prizidana neka prostorija – sakristija ili kapela. Marsilijeva skica iz 1700. godine prikazuje crkvu

A B

Modruš, tlocrt crkve sv. Duha: A) točkasto označen danas vidljivi dio zida (prema Gj. Szabo);
B) pokušaj rekonstrukcije

Sv. Duha kao građevinu s masivnim zvonikom nad zapadnim pročeljem (137). E. Laszowski spominje da je još 1750. vidljiv prostor franjevačkog samostana, a u crkvi nalazi grobnice s plemićkim grbovima. No, sve to pripisuje crkvi Sv. Antuna dok crkvu Sv. Duha i ne spominje (138). Tako položaj franjevačkog samostana na Modrušu do danas nije točno utvrđen, kao ni položaj dominikanskog samostana. Svi dosadašnji autori iznosili su ono što je zapisano u tradiciji, u kanonskim vizitacijama s početka 18. stoljeća, da se samostan nalazi uz crkvu Sv. Antuna (139). Kako bilo, na okolnom prostoru crkve sv. Duha nema nikakvih tragova pa se pretpostavlja da je samostan mogao biti i drven.

Crkva sv. Trojstva (6)

Župna crkva u Modrušu danas je posvećena Presvetom Trojstvu. Nalazi se unutar nekadašnjih gradskih bedema. Niže crkve je lokacija zvana „Biskupija“, tj. položaj dvora modruškog biskupa (140). Ovu crkvu ne spominje niti jedan sačuvani povijesni izvor iz predturskog doba. Spominju ju početkom 18. stoljeća Riceputti opisom i Marsili slikom.

Crkva sv. Katarine (7)

U povijesnim izvorima iz 1460. ova crkva spominje se kao „ecclesia sanctae Catharinae in Campo Modrussiae“. Stariji pisci znaju za ovu crkvu, ali je neki izostavljaju i navode, unutar gradskih zidina, crkvu Sv. Jelene (Laszowski). Radi li se ovdje o istoj crkvi promijenjenog titulara? Formulacija „in Campo Modrussiae“ opisuje isti položaj, ali različite crkve. U modruškom urbaru ne spominju se ni posjedi ni kmetovi koji bi se odnosili na nju. I danas Modrušani drže da je nekada posred modruške drage stajala crkva Sv. Jelene (141).

Crkva sv. Antuna Pustinjaka (8) i modruški dominikanci

Ostat ćemo još na području modruške drage, na cesti prema Senju, i to dosta daleko od gradskih zidina. Tu se smjestio drugi modruški samostan, dominikanski sv. Antuna Pustinjaka. Spominje se prvi put 1379. godine (142). Modruški urbar 1486. navodi kmetove i njihove dužnosti prema Sv. Antunu, ali se ne spominje samostan. Ipak, pet godina kasnije (1491.), u regestima pisama generala reda spominje se u Modrušu samostan Sv. Antuna. Zadnji put se spominje 1511. što znači da ga dominikanci uskoro napuštaju i sele u Primorje. Uz crkvu nema tragova nikakvih ruševina iako na njih ukazuje Marsili koji na skici zapisuje „Ruine closter“ (ruševine samostana). Možda su samostanske zgrade bile sagrađene malo dalje od same crkve tj. nešto bliže naselju (143).

Današnja crkva Sv. Antuna vuče korijene iz srednjeg vijeka. Obnovljena je nakon turskih opasnosti kamenjem s ruševina dominikanskog samostana. Jednostavne je gradnje i nedostaju joj sakristija i lopica pred zapadnim pročeljem pa se ne smatra srednjovjekovnom crkvom (144). Nad zapadnim pročeljem danas je zvonik na preslicu (145). Crkva odražava i u ovom krnjem obliku građevinske elemente uobičajene u Primorju i Istri (lopica, zvonik na preslicu).

Kapela sv. Nikole Putnika (9)

Sagrađena je na spoju modruške ceste sa senjskom. Nije orjentirana već joj je pročelje okrenuto prema jugoistoku. Radi se o manjoj građevini s lopicom i sa zvonikom na preslicu. Ima vrlo kratko, trostrano završeno svetište, presvođeno bačvastim svodom. Starost građevine nije poznata. Posvećena je sv. Nikoli Putniku, a možemo ju povezati sa Nikolom IV. Krčkim i sa obližnjim samostanom u Gvozdu. Nakon stradanja u II. svjetskom ratu, crkva je pregrađena te je lopica pretvorena u brod, a podignut je i novi zvonik. Možemo li u ovoj crkvici i u kapeli sv. Antuna raspoznati autohtono oblikovanje malih ladanjskih crkava ovog dijela Hrvatske? (146)

Crkva sv. Mihovila (10)

F. Junije Fras navodi da su „ispod modruškoga brijega opet ostaci nekadašnje crkve Sv. Mihovila“. No, ostaje nedorečen u vezi točnijeg položaja. Dok su Horvat i Kruhek smatrali da je ova crkva smještena uz sjeverna gradska vrata, M. Bogović navodi darovnicu modruškom kaptolu u kojoj stoji da je „...ecclesia sancti Michaelis extra muros civitatis“ (147). Po tome bi se crkva nalazila izvan gradskih zidina. Možda se titular sv. Stjepan i sv. Mihovil odnose na isti objekt oko kojeg je tradicija nesigurna (148). Ili su sama gradska vrata bila posvećena sv. Mihovilu, na način da je nad njima stajala kapelica ili niša sa kipom sveca zaštitnika?