b) Vojna krajina i izvještaji o Modrušu

Stvaranjem hrvatske i slavonske vojne krajine, dolazi do ustroja vojske po kapetanijama, među kojima je i ogulinska. Hrvatski velikaši imaju redovitu vojsku koju čine kraljevski (banski) banderij (220) pješaka i konjanika, te zemaljski haramije (221). U slučaju veće opasnosti, diže se i izvanredna vojska, banderij prelata i velikaša, a u slučaju krajnje opasnosti pokreće se pučki ustanak (222). Krajiška vojska dijeli se na pješake haramije (ustrojeni za prepade i zasjede), zatim na slavonske strijelce, husare, njemačke konjanike i topništvo. U krajiškoj vojsci kao vojnici isključivo služe Hrvati, dok je zapovjedni kadar u početku njemačke narodnosti. U krajini je razvijena i obavještajna služba putem tzv. vituljača (gromade), „svjetlosnog lanca“, koja se protezala sve do Kranjske (223).

U svojoj dugoj povijesti, Vojna krajina je uz neke nedostatke, kao što je terećenje naroda raznim dužnostima, pridonijela i izoštravanju političkoga i državotvornog duha hrvatskog naroda. Ovdje će se razviti i specifičan način hrvatske obrane i posebna navalna i obrambena taktika (224).

Kada su 1689. Lika i Krbava oslobođene od Turaka prestala je i strateška važnost grada Modruša. U novom ustroju vojne uprave grad je stavljen pod upravu kraljevske komore. Tada i graničari napuštaju grad i on se više u povijesti ne spominje. Potpuno propada te je već 1720. gotovo sasvim razvaljen (225).

U trećem i četvrtom desetljeću 17. stoljeća, krajiški inženjeri obilaze granične utvrde u Hrvatskoj zbog novih strateških planova. Tako je krajiški inženjer G. Pieroni 1639. posjetio, pregledao i opisao stanje modruškoga grada: „...danas su to samo ostaci i većinom sačuvani zidovi koji ga okružuju, te jedna kvadratna kula koja je potpuno očuvana samo u donjem dijelu u kojem boravi straža. Njoj pak nedostaju dvije stropnice i krov, što treba popraviti... Ako bi se popravili dosta čvrsti zidovi zgrada, uz mali trošak, bilo bi tu mjesta za dvadeset domova... Zidovi grada dosežu do visine brijega, gdje na malom prostoru stoje još uvijek zidine ali su mu zgrade nepokrivene. Može se stanovati tek u jednoj prostoriji iznad vrata tvrđave...“. Tada je načinio i prvi crtež ruševina. Samo godinu dana poslije, Vuk Frankopan Tržački će u jednom pismu kralju Ferdinandu III. spomenuti da je Modruš potpuno propao grad.

Pieroni 1639.: „Veduta di Modrusch in Croatia“

Od sredine 17. stoljeća modruške straže održavaju i doseljeni Vlasi iz susjedne okolice i iz Gomirja, ali ubrzo prelaze na straže u Plaški. Turci ostaju u Bihaću i Kladuši, ali više ne ugrožavaju hrvatske zemlje i modruški kraj. U novim okolnostima razmišlja se o naseljavanju ovog kraja novim stanovništvom i o obnovi prometa modruškom cestom do mora. Kapetan Edling 1692. ističe da se o Modrušu još uvijek pripovijeda. Piše: „...kao da je moguće još i danas vidjeti, bio je to trgovački grad, na jednom visokom brijegu, na čijem je vrhu bio tvrdi grad u kojem je također sve propalo“. Tu je kraljevska stražarnica i jedva 13 posve bijednih ljudi, doseljenika iz kočevskog vlastelinstva (226).

Potkraj 17. stoljeća ipak je počela obnova života na Modrušu, a početkom 18. stoljeća to je malo i siromašno selo koje ima i svog župnika. Starog frankopanskog Modruša više nema. Stara tvrđava tek je velika ruševina koja novo stanovništvo podsjeća na slavu minulih vremena (227). Oko 1660. crtež modruških ruševina donosi Martin Stier, kao i prijedloge za popravak. I Marsili donosi crtež nekih dijelova Modruša: crkvu Sv. Franje (?), Sv. Trojstva, katedralu, Sv. Duh, Sv. Antuna sa samostanom. Tlocrt Modruša 1701. donosi inženjer Friedrich Hollstein i nabraja važnije objekte tvrđave (228). Anton Weiss donosi slikovni pogled na sjevernu stranu Modruša i dobro očuvanu modrušku tvrđavu (229).

A B

Crtež modruških ruševina: A) Martin Stier (oko 1600.); B) Pokušaj objašnjenja objekata

Franjo Julije Fras 1835. u svojoj povijesnoj topografiji zapisuje da je Modruš kapetanska postaja i selo s 41 kućom i 399 katoličkih stanovnika, s posve razrušenim „gorskim gradom i katoličkom župnom crkvom“. I nastavlja: „...na podnožju brijega susreću se tragovi nekoć tu postojećeg gradića“.

U sljedećim godinama o stanju u Modrušu izvještavaju Manoilo Sladović 1858., A. Belak 1861., R. Lopašić, a prvu potpuniju povijest Modruša piše Emil Laszowski 1894. godine. Kratak osvrt o Modrušu 1900. objavljuje hrvatski književnik J. E. Tomić, a 1913. opširniji rad piše Mile Magdić (230) te spominje cisternu u vanjskome gradskom dvorištu zasutu kamenjem. Glavna željezna vrata grada, koja su bila jako isječena i izbodena od Turaka, odnesena su u Ogulin (231), a poslije im se gubi trag. Povjesničar Vjekoslav Klaić piše o knezovima krčkim – Frankopanima, a donosi i podatke koje su o Modrušu sačuvale frankopanske listine pisane glagoljicom (232). Početkom 20. stoljeća vojna uprava prodala je gradske ruševine općini.