a) Postanak i zapisi o gradu

Prema prvim poznatim izvješćima iz 12. stoljeća, naziv Modruš ili Modruše odnosio se na određeno područje („terra“) jedne žup(anij)e (6). Vjekoslav Klaić smatra da je grad postojao već oko 820. godine, kada su onuda bijesnile teške borbe između hrvatskih knezova Borne i Ljudevita. Najprije je nastala tvrđava, a poslije i župski grad koji dobiva ime po nazivu kraja odnosno županije (7). Modruš je, dakle, starije i zajedničko ime utvrđenoga plemenskog, župnog, pa feudalnog grada na vrhu brijega i naselja izgrađenog pod njim. Najstarije isprave o Modrušu, pisane u crkvenim pisarnama ili u kraljevskim kancelarijama, ispravne ili krivotvorene, govore o Modrušu kao o crkvenom teritoriju ili kao staroj hrvatskoj župi. Te nam isprave još ne govore o modruškoj tvrđavi kao mjestu trgovine na glavnom trgovačkom putu prema moru, o Tržan-gradu (8).

Nestankom hrvatskih narodnih kraljeva i njihova dvora mijenja se i crkvena organizacija na hrvatskom području (9), prilagođavajući se novoj raspodjeli centara vlasti. To je vrijeme osnutka Zagrebačke biskupije (Zagreb je od osnutka 1094. pod ugarskom crkvenom upravom), a Krk i Rab padaju pod mletačku upravu te gube župe na kopnu (oko Velebita). Splitski nadbiskup zadržava primat nad Hrvatskom te sebi želi zadržati i Krbavu, sav kraj oko Gvozda do granica Zagreba i cijelu Maroniju (10). Ne želi ga prepustiti hrvatskom biskupu ni u vrijeme kada je iza njega stajao kraljevski dvor. Tako 1163. splitskom nadbiskupu Petru ugarski kralj Stjepan III. potvrđuje pravo na župe Krbavu, Bužane, Plase, Vinodol, Modruš i Novigrad. One su dotad imale posebnu župsku upravu (krbavski župan) iako su bile pod Splitom (11). U navedenoj potvrdi nalazimo prvi danas poznati spomen Modruša, kao stolnog mjesta istoimene hrvatske županije (12).

Velika Splitska nadbiskupija reorganizirala se te na Splitskom crkvenom saboru 1185. godine osniva nove sufraganske biskupije u Senju, Krbavi, Tomislavgradu i Kninu. Granice Krbavske biskupije vezane su uz političko ustrojstvo župa Like, Krbave, Gacke i Modruše što svjedoči o povijesnoj, političkoj i geografskoj samostalnosti prekovelebitskih krajeva. U tom dijelu Hrvatske tek će se potom razvijati naselja kao središta utjecaja, slična gradovima na moru (13). Povjesničari Kruhek i Horvat smatraju kako ne bi trebalo sumnjati u postojanje utvrde na brijegu i naselja pod modruškim brijegom već u vrijeme osnutka Krbavske biskupije 1185. godine. Kao razlog navode činjenicu da kraljevske isprave uvijek govore samo općenito o modruškom kneštvu i posjedu (počevši od vremena kralja Bele pa sve do kralja Matije Korvina). Čak i isprave samih krčkih knezova pisane na Modrušu nikada ne ističu je li isprava pisana u modruškoj tvrđavi ili u gradu (14).

Osnivanje biskupija u Splitskoj metropoliji (prema Mili Bogoviću)

Godine 1193. Modruš dolazi u posjed Frankopana kao prvi posjed knezova krčkih na kopnu. Naime, kralj Bela III. daruje cijelu župu Modruš krčkom knezu Bartolu II., radi zasluga, u nasljedstvo. Istu odluku potvrdio je i Andrija II. 1209. godine. Župa je graničila sa drežničkom, gatanskom, vinodolskom, zagrebačkom i goričkom župom (15), a knezovi Krčki nastojali su ju proširiti i zaokružiti. U početku vladanja sagradili su tvrđavu Tržan, odakle gospodare varoši Modrušom i ostalom županijom (16). Uskoro su zagospodarili i primorskom župom Vinodol te ju proširili do rijeke Kupe i Kranjske međe. No, župu Modruš smatrali su svojom glavnom državinom na kopnu (17) te je u obiteljskim diobama obično pripadala najstarijem bratu (18).

Darovnica Bele IV. iz 1251. daje Bartolovom sinovcu Gvidi u nasljedno pravo ubiranje kraljevske tridesetine (19) u Modrušu. Uz to pravo, dobiva i obvezu osigurati iz prihoda tridesetine prijelaz preko Gvozda u župi Modruš putnicima na Jadransko more. Povijesna cesta vijugala je ispod modruške tvrđave, ulazila unutar gradskih bedema Modruša, i prolazivši sredinom naselja, nastavljala put južno prema pavlinskom samostanu u šumi – Gvozdu i dalje prema Senju, ili sjeverno preko Careva polja prema Oštarijama (Otoku), dolinom Mrežnice prema frankopanskom Pokuplju, do Ozlja, Ribnika i kranjskih zemalja (20). Jedan krak stare ceste nastavljao je i prema Ugarskoj (21). Modruš je zagospodario tom prometnicom i učinio ju cestom svoga razvoja, a njegovi gospodari postati će najmoćniji feudalni gospodari srednjovjekovne Hrvatske (22).

U Srednju Europu, pa i u naše krajeve, tijekom 1241./ 42. godine provaljuju Tatari. Na tragu kralja Bele IV. jašu kroz Hrvatsku, pale ju i uništavaju tadašnja naselja. Prestankom opasnosti započinje obnova zemlje te iz zapadne Europe stižu majstori koji sa sobom donose i novi stil gradnje – gotiku. U Hrvatskoj to znači podizanje nekih značajnijih burgova (23) u 13. stoljeću kao što su Komić, Modruš, Počitelj. Iz toga proizlazi da je romanički Modruš tada obnovljen, a ne novo sagrađen (24). Godine 1333., 16. lipnja, hrvatsko-ugarski kralj Karlo Robert boravi u Modrušu kao gost krčkih knezova i tu piše pismo splitskom knezu Gradoniku te Modruš spominje u dataciji „Datum Modrussi...“ (25). Ne ističe li ovdje prisutnost kralja važnost, prestiž i čast? Moć ugošćavanja primjerena je već razvijenom središtu! Zanimljiv je i podatak da tome događaju nazoči i krbavski biskup Bonifacije (26). Deset godina kasnije sam knez Dujam Krčki, pišući banu Nikoli o trgovačkim poslovima i ubiranju tridesetnice, svoje pismo šalje iz Modruša: „Datum in foro Modrus...“, iz modruškoga trga, naselja (27). Razvojem feudalnih odnosa u 13. i 14. stoljeću formiraju se manji feudalni posjedi sa sjedištem u manjim utvrdama župe (Drežnik, Slunj, Cetin, Tržac na Korani, Zvečaj, Bosiljevo, Novigrad, Brod), ali Modruš ostaje sjedište najvećega i najznačajnijega posjeda knezova krčkih (28).

Sam grad sigurno je bio prostran i udoban, jer je u njemu ugodno stanovala između 1372.–1390. i talijanka Katarina Carrara, supruga kneza Stjepana I. i majka Elizabete (29). Godine 1389., 28. rujna, na adresu Modruša upućeno je pismo firentinske općine, oslovljeno na „kneza i kneginju modrušku...“ što potvrđuje da u Modruš, ne slučajno, stižu pisma iz visokih dvorova Hrvatske i Europe (30). Katarina se nakon Stjepanove smrti 1390. sa kćerkom seli u Ortenburg (31). Tada je knez krčki Ivan V. postao jedini gospodar goleme državine svoga roda, te sa suprugom i sinom Nikolom seli u Modruš. Ubrzo u gori Gvozdu, oko četiri i pol kilometra južno od Modruša, osniva samostan i crkvu sv. Nikole i u nj naseljava pavline glagoljaše. Obilato ga obdaruje posjedima na kopnu i na otoku Krku. U njemu će pronalaziti sklonište putnici koji putuju preko Gvozda (32). Martin IV. u drugoj polovici 15. stoljeća osniva hospitale u Modrušu, Senju i Trsatu (33). Drugo, posebno ime za feudalni utvrđeni grad, modrušku tvrđavu, Tržan (34), donose tek isprave iz 15. stoljeća, a uvjetovale su ga trgovina i promet (35). Vjerojatno su tek tada razlučeni odnosi i vlast feudalaca u modruškoj tvrđavi od samouprave modruških građana, u već razvijenom trgu i gradu Modrušu. Prvi zapisi o tvrđavi, kao središtu uprave feudalnog posjeda, potječu tek iz 1437. godine. Modruš je tada, prema ispravama bana Matka Talovca trgovište ili grad sa svojim prihodima, gradskom upravom, crkvom i svojim građanima, dakako pod patronatom knezova Krčkih - Frankopana (36). Godine 1449. modruško podgrađe nazvano je Varoš (oppidum), a feudalna se tvrđava izdvaja iz povijesnog jedinstva i u ispravama se počinje pojavljivati kao Tržan-grad. Varoš je 1461. nazvana gradom (in civitate Modruss) (37). Od tada se mogla uspoređivati s najodličnijim hrvatskim varošima. Smatra se da je Modruš na svom vrhuncu brojao između tri i četiri tisuće stanovnika, što plemića, građana ili kmetova, a modruška kneževina oko 50 tisuća stanovnika.

Sredinom lipnja 1449. u Modrušu dolazi do frankopanske diobe između sedam sinova kneza Nikole Frankopana. Među svjedocima tih dana na Modrušu su se našla i tri biskupa: krbavski Vid Ostojić - Korčulanin, senjski Andrija Drački i krčki Franjo Modrušanin. Tvrđavu Tržan sa modruškim naseljem dobio je najstariji sin Nikole Frankopana, Stjepan Krčki - Frankopan (38). U ispravi o tom događaju objavljenoj na Modrušu razlučeni su i odnosi između tvrđave i trgovišta te se navode kao „Modruš trgovište sa tvrđavom Tržan“ (39). Isprava Dujma Frankopana, napisana u Lici 20. lipnja 1452. godine potvrđuje diobu te izričito naselje pod gradom naziva „civitas“. Dakle, Modruš je grad već godinama prije nego je postao biskupskim sjedištem (40).

Gospodarski razvoj tijekom 14. i 15. stoljeća, osnovni pravci trgovine i društvena zbivanja u Hrvatskoj mijenjaju razloge po kojima je formirana Krbavska biskupija, te dolazi do njezinog premještanja u Modruš. I Turci djelomično utječu na promjenu sjedišta, ali je prvenstveni razlog pogoršanje uvjeta života na Krbavi. Modruš je tada najznačajnije naselje kontinentalne Hrvatske i razumljivo je da ga Frankopani žele unaprijediti u biskupsko sjedište - srednjovjekovni statusni simbol, koristeći činjenicu da su još 11. lipnja 1289. godine dobili patronatsko pravo nad svim biskupijama u Hrvatskoj (41). Stjepan 1460. u tome i uspijeva te u Modruš dovodi krbavskog biskupa Franju. Bio je to vrhunac Modruša, velikog i bogatog mjesta sa desetak crkava i brojnim stanovništvom, ali i početak njegova silaska s vrhunca. Stjepan gradi velebnu oštarsku crkvu i najavljuje izgradnju modernog grada u ravnici (42). No, zaustavljaju ga Turci. Modruš je imao sigurne bedeme i obranu, a novo naselje u Oštarijama palo je u drugi plan (43).

Jedan od najvažnijih dokumenata za poznavanje povijesti i gospodarstva Modruša je „Modruški urbar“ pisan 1486. godine. Nije sačuvan u cijelosti, a dio koji je sačuvan do naših dana otkriva nam dosta podataka o srednjovjekovnom životu Hrvatske. Nedostaje mu dio koji bi govorio o samom Modrušu. U opisu okolnih mjesta i sela osjeti se turska opasnost i početak iseljavanja stanovništva u sjevernije krajeve Hrvatske.

Knez Stjepan Frankopan i njegov sin Bernardin moraju se pripremati za obranu Modruša. Od Mletačke republike dobivaju pomoć od 100 vojnika za obranu koji su postali prva stalna posada obrane grada. Njihova prisutnost biti će opravdana već 1470. kada u okolicu Modruša upada velika turska vojska sa oko 20 000 ljudi i pohara sav prostor modruškog i susjednih vlastelinstava (44).

Najstrašnija godina u povijesti Modruša je 1493., u kojoj će taj grad, zajedno s ostalim dijelovima Hrvatske doživjeti najveću tragediju. Ona znači promjenu tijeka povijesti na ovim prostorima. No, o tome više u sljedećim poglavljima. Modruš se od tragedije koju je tada doživio donekle oporavlja, obnavlja i pogodan je za život te u njemu 1496. dvadesetak dana boravi Ivaniš Korvin kao prosac Bernardinove kćeri Beatrice (45).

Zbog stalne turske opasnosti knez Bernardin Frankopan i njegov sin Krsto uskoro će osnovati novu tvrđavu nad sigurnim Đulinim ponorom, i time nastaje Ogulin, nasljednik srednjovjekovnog Modruša. I dalje nastavljaju budno bdjeti nad Modrušem. Ipak, nakon Bernardinove smrti 1530. godine Modruš prestaje biti grad Frankopana, civilno stanovništvo malo po malo nestaje i u valu iseljavanja odlazi u Kranjsku, zapadnu Ugarsku i sve do Bratislave (46), a modruška tvrđava prelazi pod krajišku upravu i služi za straže (47).