Frankopani su jedan od najznamenitijih plemićkih rodova koji je tijekom više generacija dao hrvatskom narodu niz svjetovnih i duhovnih odličnika (banova, generala, kapetana i zapovjednika te biskupa). Postojali su od 12. do 17. stoljeća (48). Njihova je uloga važna u razvoju Modruša kao i u cjelokupnoj hrvatskoj srednjovjekovnoj povijesti.

a) Povijest obitelji i jačanje utjecaja

Podrijetlo Frankopana nije razjašnjeno. Sami se pokušavaju dovesti u vezu s rimskim Frangipanima. Nalazimo ih u 12. stoljeću na otoku Krku, u kraju oko Vrbnika (kaštel Gradec), ali počeci njihove vlasti nisu dovoljno poznati. Kao prvi krčki knez spominje se Dujam I. (od oko 1126. do oko 1163.) kao mletački podanik (49). Opskrbljivao je Mlečane vojskom, brodovima i žitom (50). Njegovi sinovi Bartol I. i Vid dobivaju otok u doživotno nasljedstvo (51). U suradnji s općinom 1191. utvrđuju Krk te podižu tvrđavu sa sudnicom i tamnicom (52). Dujmov treći sin Bartol II. ulazi u službu hrvatsko-ugarskog kralja Bele III. i prema krivotvorenim ispravama iz 1193. za vjernu službu dobiva u nasljedno leno Modrušku županiju. Zauzvrat, obvezao se kralju služiti u vojsci sa 10 oklopnika unutar države, te sa 4 oklopnika izvan države (53). Prema ispravama kralja Andrije II. iz 1209. i iz 1223. osigurava u nasljedstvo Modruš i Vinodol (54). To 1251. potvrđuje i Bela IV.. Poznato je da Vid IV. (1257.-1259.) nosi naslov modruškog i vinodolskog kneza (55). Stjepan II. Frankopan 1380. u Primorju i Modrušu, po uzoru na susjedne njemačke velikaše, organizira teritorijalnu vojnu službu (56).

Nikola IV. krčki se u ispravi iz 1422. proziva Frankopan. Papa Martin V. potvrđuje mu tobožnje rimsko podrijetlo Frangipana i dodjeljuje novi grb: dva zlatna lava koja se propinju jedan prema drugome i lome komad kruha. Nikola postaje i hrvatsko-dalmatinski ban, a Frankopani najmoćnija i najutjecajnija velikaška obitelj u Hrvatskoj (57). Posjedi knezova Frankopana obuhvaćaju otok Krk, Senj s kotarom te županije: Gatansku, Vinodol, Modruš, Drežnik sa Slunjom i Cetin s kotarom Klokočkim. Nikola je imao kćer i 10 sinova, koji nakon njegove smrti 1432. ne žive dugo u slozi. Udaljavaju se i međusobno sukobljuju. Dio ih se oslanja na napuljskog kralja, dio na Mlečane, a dio na Habsburgovce. Obiteljske nesuglasice i razmirice dovode 1449. do sastanka u Modrušu gdje braća dijele veliku državinu na osam dijelova i osnivaju frankopanske loze. Ovdje je bitno napomenuti da Stjepan III. dobiva trg Modruš i dio tvrđave Tržan te gradove i tvrđave Vitunj, Grobnik i Dubovac, a Bartol IX. trg Brinje i drugi dio Tržana te varoš Bihać. Nakon te podjele, jedino otok Krk, do 1451. i Senj do 1469., ostaju dobro kojim zajedno upravljaju i dijele dohotke (58).

Grb Frankopana s nadgrobne ploče pronađene u svetištu katedrale Sv. Marije u Modrušu

Stjepan III. Modruški, najstariji Nikolin sin, u mladosti stupa u službu hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda i postaje jedan od njegovih najuglednijih dvorjana. Zahvaljujući osloncu na Habsburgovce, sačuvao je matični dio državine, a kao carev savjetnik i grof dobio je 3. veljače 1443. i pravo kovanja novca. Podupro je Matijaša Korvina pri njegovu izboru za kralja 1458., a već 1463. imenovan je hrvatsko-dalmatinskim banom (59). Zahvaljujući prijateljstvu s Papom, ali i objektivnim okolnostima, uspijeva ostvariti svoj životni san i u Modruš dovodi biskupa. Time svoju političku vlast uređuje po uzoru srednjovjekovnih država. Nakon smrti Bartola X. Ozaljskog 1474., gradovi Ozalj i Ribnik pripali su Stjepanu III., a njegovi potomci nazivaju se Ozaljski. Do smrti 1481. dobiti će kraljevu potvrdu posjeda za gradove i tvrđave Modruš, Tržac, Vitunj, Plas, Ključ, Ozalj, Ribnik, Dubovac, Zvečaj, Grobnik, Vinodol (Grižane, Belgrad, Kotor), Drivenik, Hreljin te luku Bakarac (60).

Stjepanov sin Bernardin Ozaljski odgajan je u obitelji modruškog podknežina Martina Oštreharića. Srodstvo s vladarskim i banskim kućama utjecalo je na njegov ugled, ali mu nije olakšalo život. Turci nakon 1460. sustavno pustoše frankopanska imanja, napose Bernardinova, koja su najbogatija i na najkraćem putu za prodore u Kranjsku, Austriju, Istru i Furlaniju. Zbog toga se knezovi 1469. za pomoć obraćaju Mlecima nudeći svoju djedovinu u zamjenu za utočište na njihovu području. Time izazivaju kralja Matiju koji zaposjeda Senj. Kralj se uskoro dočepao Sokolca s trgom Brinjem, a 1480. dolazi u posjed Vinodola. Tada će Ivan VII. ml. predati Mlecima otok Krk. Konačne udarce Frankopanima zadaju Turci te zaposjedaju frankopanske gradove i posjede. Stoga će se Frankopani usmjeriti na obranu svojih imanja i isticati se kao vrsni političari, diplomati i hrabri ratnici.

Godine 1493. sudjelovali su u bitci na Krbavskom polju (61). Jedan Frankopan je tada poginuo (Ivan IX. Cetinski), drugi je pao u tursko zarobljeništvo (Nikola VI. Tržački), a treći se jedva spasio (Bernardin Ozaljski) (62). Nakon tog poraza, Frankopani sve teže brane svoje posjede, pa ih postupno napuštaju. S obzirom na to da je pomoć kršćanske Europe i hrvatsko-ugarskog dvora bila nedovoljna, Frankopani s nekim hrvatskim velikašima razmišljaju o prelasku na stranu Turaka, ali konkretne, povoljne ponude ipak odbijaju.

Na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće obitelj Frankopana je vrlo brojna (nadasve potomci Stjepana III.). Glavna briga im je očuvanje obiteljskih posjeda i hrvatskih zemalja koje su se našle na udaru pljačkaških turskih četa iz Bosne i vojnih pohoda prema habsburškim zemljama. Bernardin od 1470. pa do kraja života 1530. redovito sudjeluje u obrani Hrvatske, ali živi i frankopansku tradiciju te njeguje hrvatski jezik i glagoljsko pismo. Ima i skriptorij kojemu nalaže da prevede Bibliju na hrvatski jezik. Taj prijevod do danas nije sačuvan, ali postoje naznake da je korišten u kasnijim protestantskim izdanjima (63). U 16. stoljeću obitelj se ipak našla pred izumiranjem. Najprije se 1543. ugasila cetinska loza, potom 1572. slunjska i 1577. ozaljska loza (64). Nakon sloma hrvatsko-ugarske vojske u bitci na Mohačkom polju 1526., Frankopani sudjeluju u radu Hrvatskog sabora koji je na zasjedanju u Cetinu 1527. ponudio kraljevsku krunu Ferdinandu Habsburškom (65). Posljednji Frankopan iz Slunjske loze Franjo I. sav prihod sa svojih posjeda troši na utvrđivanje svojih gradova i straže. Što se ostatka obitelji tiče, jedino tržačka loza ima potomstvo te obiteljskim posjedima upravlja Juraj III., krajiški kapetan u Ogulinu. Što se Modruša tiče, nakon 1600. Frankopani ga pri diobi imanja počinju izostavljati, te postaje krajiška utvrda (66). Uskoro će sudbina Modruša pogoditi i obitelj.

Frankopani postaju sve nezadovoljniji habsburškom politikom prema Turcima i apsolutističkim ponašanjem Bečkog dvora koji nastoji slomiti samosvijest hrvatskih i ugarskih velikaša. Zrinski stoga pripremaju protudvorsku pobunu, a pridružuje im se i posljednji muški potomak Frankopana (ultimus familiae), Fran Krsto. Neuspjeli politički savezi s Francuzima i Osmanlijama, tjeraju ih da 1670. pozovu hrvatsko plemstvo i kmetove na oružje, no ustanak je slomljen i prije nego je započeo. Beč je unaprijed obaviješten o planovima ustanika, a oni uvidjevši da nemaju saveznika, putuju u Beč od cara moliti milost. Tu su uhićeni i osuđeni na smrt kao urotnici (67). Obitelj Frankopana uništena je smaknućem Frana II. Krste 1671. u Bečkom Novom Mjestu, nakon čega su im imanja opljačkana i spaljena.

Iza sebe su ostavili golemu graditeljsku, rukopisnu i tradicijsku baštinu zbog čega se u narodu do danas smatraju velikašima. Njihova su baština brojni rukopisni spomenici vjerskog, pravnog, književnog, gospodarskog i drugog sadržaja na više jezika, a pogotovo oni pisani glagoljicom (68). Njihova veličina i važnost u povijesti ne može se izmijeniti ili zanijekati. Oni su jednostavno bili i biti će jedan od neizbrisivih biljega hrvatskoga identiteta u njegovoj europskoj i svjetskoj dimenziji (69). Baština je to koja obvezuje.